Totine novotarije
28.06.2007., četvrtak
Umro nam je Tadija
|
Dragutinu Tadijanoviću (1905. - 2007.) Bez obzira na godine čovjek nije star ako je u duši mlad. Mlada duša njegova pjesničkog veličanstva umorna i snena ode put nebesa u vječni zagrljaj svoga prijatelja Ivana Pavla velikoga. Umoran od života i ljubljenja umro je sretan čovjek meu prijateljima pokazaši način na koji se umire. Teško će se ponoviti njegova pjesnička veličina, no isto tako i onaj stav spram životu onaj osmijeh suprotiva zlima, onaj poznati stil kada se spušta na razinu djeteta i s njima razgovara. A mi ovozemni pjesnici, blijede kopije nekih odjeka duša sada smišljamo stihove da se oproste od tebe. U mračnoj noći prekriven mjesečevim sjajem ideš svojoj majci koja bijelo platno tka. A ja nedostojan tvoje riječi ipak ti pišem poneki stih. Blago zemlji koja te uzme (Dragutinu Tadijanoviću) Blago zemlji koja te uzme, blagoslovljena je blago nebu koji tebe primi, blagoslovljeno jest blago moru koje tebe kupa, blagoslov je blago vatri koja tebi piva, božanska jest. Kada si nekidan napisa svoj posljenji stih uputija si blagoslov svitu spomoću dvi riči i nisi traži ništa za se, sve si nama ostavija i pisme i jubavi i sva ta judska dobra dila Krhošću svojon ljude si osvaja, lipoton jednostavnog bez straja od boga i bilo kojih zala zemjon si šeta iako ti je dikod glava bila visoko u nebesin, čvrsto si oda pazeći da ne zgaziš mrava a kamoli kojega većega stvora. Sad ne mogu da ti rećen samo jedno hvala, ni dva nisu dosta za jubav koju si nama, svojoj Hrvatskoj i svin ljudima dava. malo su mi i sto i dva godišća guštanja u tvojoj poeziji sna jer sad si partija jerbo te dragi Bog od sad oće samo za se. Tonći Baučić Toto |
28.05.2007., ponedjeljak
Malo Janje na ražnju
Evo jedno malo janje na ražnju, baš je bilo mljac. |
24.05.2007., četvrtak
Kao da je list otpao sa stabla
|
Im memoriam Zdravki Bedem Draga naša Zdravka koja je odgojila tolike generacije otišla je s ovog svijeta nerpimjetno gotovo skrivena od naroda s kojim je cijeli život živila. Ne znam da li je to bila njezina zadnja želja da se tiho sahrani, ali običaji ovoga grada su u suprotnosti s tim. Ovdje gdje ljudi jedni drugima zahvaljujući se na daru ljudskosti dolaze se pokloniti sjeni umirućih moleći se za duše pokojnika na nebisima. No svi smo znali za njezinu skromnost ali na ovakav način nestati vrlo je bolno. ne dozvoliti da joj se cvijet donese predstavlja atak na samu dušu bivstovanja ovoga grada. Jer najgore je kad plačeš sam. Svoju tugu i bol najlakše je podijeliti s drugima. S toga kada Vidim nekoga u Gradu od obitelji Bedem neću im se žalovati jer žalovanja nisu zaslužili. Ostat će u mome srcu uspomena na jednu divnu ženu čija nježnost prelazi sve granice dodirujući se sa nebesima. Bog će je primiti u svoje naručje a ja ću joj ružu donijeti na njen grob uvijek kada to budem želio pa makar ne našao osmrtnicu ni na stablu ni u novinama. Kao da je list otpao sa stabla tako je naša Zdravka otišla svevišnjemu. Jednom sam napisao jednu pjesmu pa smatram da je baš prigodna za ovu zgodu. Čoviče, plači sam Čoviče, plači sam kada si bez duše Jer moje ti suze baš ničemu ne služe. I nemoj dat da te smetu te ljudske sitnice Jer tko zna zašto je Bog odredio nam pute. Čoviče, plači sam kad si sam na svitu I ne traži moje suze da ti budu utjeha I ne pitaj za prošlost kad ne znači ti ništa Ti si samo kamen na putu ka zvijezdama. Čoviče, plači sam kad ti ne triba naša rič Nit rič mojega grada, ni čovika ni popa Ni prijatelja, ni brata, ni sestre ni matere Plači sam jer sam si na ovome svitu ti. Čoviče, plači sam, ne traži mojih suza Za tebe one ne znače baš ništa vrijedno Jer šta vridi jedna suza posred božjeg puta Kad ionako ne znači ti ništa ni smrt ni jad. O Bože, zar je moralo ovako? tvoj Toto |
25.04.2007., srijeda
|
LJUDEVIT ŠABAN Danas nas je sve pogodila vijest da je završio ovozemni život našeg dragog prijatelja Ljudevita Šabana kojeg smo svi što smo ga voljeli zvali Ljuljo. Neizbrisiv on ostavi trag u svom Dugom ratu. Ostavi trag dobrote, ljubavi, prijateljstva, bratstva, mira i sloge. Ostavi sve ono što će rijetki od nas ostaviti. Kolone koje su se slijevale u njegov skromni dom, sićušnu i točiko ljubljenu i voljenu Villu Jara (najmanju villu na svijetu) samo su znak koliko je bio ljubljen i cijenjen među svijetom. Prizor je to poput onoga kada su tri kralja klanala se Isusu u štalici. Bog koji je sudac znati će mu dati nagradu na nebesima, a moja duša koja plače za svojim prijateljem sad je potpuno prazna i traži neke nove snove da izbriše si boli. Traži i neka nova sjećanja kojih nema, obnavlja ona stara kojih je sve više. Onaj zvuk sirene sa tvornice koji najavljuje tvoj skori prolazak pored kuće sa kesom bombona u žepu. O bože, zar je moralo ovako !!! A ja vičem. Tavi ovde, tavi ovde !!! boječi se valjda toga zagrljaja. Konoba je ostala otvorena, žmul vina nepopijen, karte razbacane o stolu, brujet u tisno skuvan, lešada i tripice, divljač na kiselo, janjetina mlada, rep lešo sa dva zna soli, paprikaš šta ljući, nemirno more, balote na Priku, kuća u Potpoletnici, tvoja mala villa, svi prijatelji, tvoj Tula, Brankec, Duško, Čizma, Čapo, svi ti dobri judi sada plaču sa mnom u tišini noći koja sporo teče nadajuć se da će dobre sjene prekriti ti odar. U dvoru tvome di je lad usrid lita ostala je jedna usamljena žena plačući za sudbom što joj tebe otme; a ja riči neman da utjehu joj pružim. Ljudevit je jedan, takvih više nema, za njim zadnji dili Dalmacije odlaze. Sada ga gledam eno ga na nebu, smije se životu koji mu je pružao neprestalnu bol. A ja napisah skroman stih za nj pa ga evo svijetu. Takovih višje nima Takovih višje nima, zadnji si ti isklesala te je tvrda stina Biokova u kojoj restu trave šta liće sve osim vrimena kojeg višje nima. Takovih višje nima, tvrd je to stih no ti se smiješ, briga tebe za njih i misliš šta ćeš marendat, šta popit da duša mirno napusti ovi bidan svit. Takovih više nima, partili su svi kogod prije, kogod poslin, a sad ti vršu si zadnju baci, nima ribe ni za lik vesla su ti ukrali, ma nećeš više plovit. Takovih više nima, zadnji baš si ti dušu si svoju da mi, evo tebi stih da zemja znade da partija je Ljudevit šta uša je visoka čela meju rajski svit. Omiš, 25. travnja 2007. |
17.04.2007., utorak
|
Pjesma za jednu lijepu djevojku iz Rude. koristim opet ovaj svoj blog da se malo pohvalim i da Vas sve udavim sa mojim stihovima, no jedna djevojka iz Rude ih je zaslužila. Ona se je toliko brinula o meni u bolnici da mi ne preostaje ništa drugo nego da joj se na ovaj način zahvalim. Anđeli iz Rude Kad je vidim izmamim joj osmjeh tako sladak da mi duša pati djevojka sa krša, istinska ljepota nikada ne plače, stalno se smije. Iz vreline kamena nježna je duša nikla kupala je Ruda, donijela je k meni preko vode Cetine u moj Omiš hladni pa sad ona meni osmjehom liječi bol. Ako znadeš lišćce da se ljepše smije lažeš jer Anđela se smije najljepše njen je osmjeh vodenica koja mlije brašno za pogaču života strasti. Ja znam da osmjeh njen nije za me da će drugome darivati godine života al' će pjesma o anđeoskom osmjehu ostat uspomena na krasoticu iz Rude. Tonći Baučić Toto, 2007. Hvala ti Anđela !!! |
21.02.2007., srijeda
Pepelnica, žrtva ili blagovanje
|
Na pepelnicu ili Čistu srijedu kao jedan od najvećih katoličkih blagdana vjerovatno mislimo kao dan kada će mo dobro pojesti. Jer evo nama posta kad će mo se odmoriti od mesa i navaliti na ribu. Pa se jedu komarče, lubini, arkaji i ostale delicije do mile volje. No danas je idealan dan za prekretnicu za početak koračanja po raskršću i to onome samoga sebe. Da, danas je dan kada ćeš se nečega odreći. To odricanje nije tek odricanje samo po sebi nego po Njemu. I za to Njemu u čast Pjesma Njemu kao najvećemu jer većega nema. Gospodin Gospodin je pastir izgubljenih duša on je radost patnjama Evinih sinova on je snovidženje jutra rosne zore on je stvarnost života, toplina snova. Gospodin je moj onoliko koliko i tvoj on je izvoj ljubavi mojoj žednoj duši on je vrelina tople srpanjske noći on vjetar je s Cetine u tvojoj kosi. Gospodin je vječna mladost mojih života on trepće poput zvijezde ljetne noći on tiho nam šapće najdivnije stihove. Gospodin je jedina inspiracija životnosti On je bujica potok i nepresušno vrelo on našim dušama osvjetljuje pute snova. Omiš, 1993. Nadam se da će ovaj stih prodrijeti do vašeg srca ljubi vas Vaš Toto |
13.02.2007., utorak
Bio nekad full contact
|
U Omišu je jučer održano državno prvenstvo u full contactu. Ne bi bilo ništa čudno da se prvenstvo održava ali prvenstvo bez domaćeg kluba to je zaista nešto čudno. A još je čudnije da Grad i ostale institucije staju sponzorski iza kluba koji nije iz Omiša. A full contact koji je prikazan na ovome prvenstvu bješe na nivou prosječnog seoskog vašara sa svime osim kvalitetnim borbama. Nije ni čudno kada je izostala prava konkurencija. Inače suci su bili ispod svakoga nivoa, tolerirano je guranje, potezanje, nečisto i nepravilno udaranje, udaranje laktovima pa čak i koljenima te toleriranje čistih situacija diskfalifacija na licu mjesta. Šarac je morao biti diskfalificiran. No nije ni čudo kad se iskusni suci ostavljaju kući. Valjda na ovaj način gospodin tajnik sve to može bolje kontrolirati. Inače mi nije jasna njegova uloga kao i svi oni kompjutori na stolu. Nekada smo natjecanje radili sa sudačkim listama bez ikakve tehnike i najčešće bih to uspio sam učiniti i uz to još i voditi program na mikrofon. Ovako se je tajnik cijelo vrijeme bavio slaganjem kalendara, a što je radio Nikola pojma nemam. Da isprintao je programe i diplome. Sorry. Toliko o tome prvenstvu gdje su neki dobili batine a drugi se poput mene razočarali u sport koji su gradili iz temelja. Sad su ga preuzeli neki novi klinci koji eto gledaju isključivo koliko će zaradit na kojoj priredbi. A to što postaneš prvak s jednom borbom ili tako da izbaciš protivnika iz ringa više ionako nije važno. No vjerovatno je ovo bilo moje zadnje natjecanje u kick boxingu. Toliko mi se sve smučilo da više nemam volje s njima biti. Boćanje je sveta stvar pa idem tamo. Valjda se neće i tu umiješati ovakvi kakvi su došli u kick boxing. A moj se Dragan jučer najvjerovatnije okreća u grobu. |
08.01.2007., ponedjeljak
Milan Baučić - Kilo
|
Na današnji dan je umra moj čača. Svi su znali mojega Kila pa neću puno dužit. Samo ću mu ovu pjesmu poklonit: Na utoku Cetine Čast mi je bila s tobom marendat jeguje i žabe spremljene na brujet pored Rike ladne na utoku Cetine di ste se ka dica često goli kupali. Ništa mi ni smetalo šta si grintav ta grintanje ti je stvarno išlo od ruke. a sad su svršile sve tvoje muke i nikad više ništa isto biti neće. Ta ladna Rika šta sad tiho teče zove nas na skok usrid mrzle vode da smiraj damo naši vrilin tilin. Skačemo u Riku punu cipala žutaca na utoku sriće, na početku ditinstva i ništa i ni od koga ni nas straj ni sramota. 8.1.2000 - 8.1.2007 |
